Živorodna gušterica - Zootoca vivipara
Razred: Reptilia (Gmazovi)
Red: Squamata (Ljuskaši)
Podred: Sauria (Gušteri)
Porodica: Lacertidae
RASPROSTRANJENOST
Nastanjuje većinu Europe uključujući arktički dio Skandinavije, Veliku Britaniju i Irsku, međutim ne dolazi na većem dijelu Mediterana. Južna granica rasprostranjenosti je sjeverna Španjolska, S Italija, gorska Hrvatska, Crna Gora, Makedonija, Bugarska. Ne dolazi na području oko Crnog mora.
Rasprostranjena je i velikim dijelom sjeverne Azije skroz do Pacifičkog oceana i Japana. Ova vrsta se pojavljuje sjevernije od drugih gmazova, u Norveškoj i do 70°N što je čak 350 km sjevernije od arktičkog kruga.
Živi u gorskom dijelu Hrvatske: na planinskim masivima Gorskog Kotara i Like, Velebitu te Žumberačkom gorju.
BIOLOGIJA
Opis vrste
Dugačka je do 65 mm od vrha glave do kloake*, odrasle ženke su veće od mužjaka. Gušter kojemu tijelo nije spljošteno, glava je mala i prilično okrugla, debelog je vrata i repa te kratkih nogu. Temeljna boja je obično smeđa ali može biti siva ili maslinasta. Obično ima tamne bokove te tamniju prugu posred leđa, često niz svijetlih linija (osobito u bočnom području leđa - tzv. dorzolateralne), ponekad i razbacane tamne ili svijetle točke. Trbuh je bjelkast, žut, narančast ili crven sa puno tamnih mrlja u većine mužjakate te u poneke ženke, grlo je bjelkasto ili s plavkastim odsjajem. Nema plavih točaka na bočnim stranama tijela (za razliku od većine gušterica našeg područja). Mlade jedinke imaju uzorak sličan odraslima međutim prekriven brončano-crnim pigmentom.
Dosta variraju u obojenosti, čak i unutar populacija. Pojedine jedinke mogu biti dosta uniformne, čak i prilično crne dok druge mogu razviti vrlo izražen prugasti ili točkasti uzorak. Regionalno je raspodijeljena u 4 trenutno važeće podvrste.
*dužina od vrha njuške do kloake - standardna mjera kojom se označava veličina guštera, za označavanje se koristi kratica SVL = engl. snout to vent lenght
Stanište, aktivnost
Uglavnom prizemni gušter kojega nalazimo na vlažnim staništima, posebno u travi, među ostalim zeljastim biljkama te niskim i gustim grmljem. Povremeno ga nalazimo i kako se penje po vegetaciji. U južnim područjima rasprostranjenosti, tako i u Hrvatskoj, uglavnom planinska vrsta koju možemo naći na planinskim livadama, vlažnim jarcima i prokopima, oko bara i močvarnih područja, na rubovima vlažnih šuma. U sjevernom je dijelu areala šire raspostranjena vrsta. Dolazi čak i do 3000 m nadmorske visine.
Jedna od zanimljivosti je da dobro podnosi smrzavanje (čak do 50% sadržaja vode u tijelu) te može preživjeti izloženost smrzavanju u trajanju od najmanje 24 sata. Krv ovih guštera pokazuje povećanu otpornost na formiranje kristala leda što je vjerojatno povezano s izrazitim povećanjem koncentracije glukoze u krvi za vrijeme perioda hibernacije. Budući da na velikom dijelu rasprostranjenosti ova vrsta prezimljava u mokrim substratima, izloženost smrzavanju je vjerojatno česta pojava te djelomična tolerancija smrzavanja može imati značajnu ulogu u zimskom preživljavanju.
Životni ciklus
Ovo je jedina vrsta među gušterima skupine Lacertidae koja rađa žive mlade. Međutim, čak i ova vrsta u pojedinim regijama liježe jaja: S Španjolska i francuski Pireneji te područje SZ Balkana i susjednih Alpi (dijelovi sjeverne Italije, Hrvatska, Slovenija i južna Austrija). Spolnu zrelost postižu unutar dvije do tri godine. Za vrijeme parenja mužjaci ugrizom za bokove drže ženku. Ženke se često pare i s nekoliko mužjaka te je zabilježen veliki postotak (oko 50%) legla koji imaju mlade sa različitim očevima. Ovisno o reproduktivnom tipu polažu 1-13 jaja (u prosjeku 5 - 7), odnosno rađaju 3 - 11 (često 7-8) mladih. Kod živorodnih populacija mladi se rađaju nakon 6 - 13 tjedana, potpuno razvijeni i obavijeni u prozirnu membranu koju ubrzo razbiju. U slučaju kada polažu jaja u njima se nalaze već djelomično razvijeni embriji te je vrijeme potrebno za izlijeganje mladih skraćeno u odnosu na druge slične vrste na 4 - 5 tjedana.
Maksimalna zabilježena starost u divljini je 12 godina.
Prehrana i predatori
Hrani se beskralješnjacima, prvenstveno kukcima i paucima. Predatori su razne vrste ptica, pojedine zmije i sisavci.
Međunarodni propisi zaštite vrste:
Bernska konvencija - Appendix III, zaštićena vrsta
Direktiva o staništima - Annex IV - samo podvrsta L. vivipara panonica
Hrvatski propisi zaštite vrste:
Pravilnik o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (NN 07/06) - strogo zaštićena svojta
Procjena rizika od izumiranja svojte prema IUCN kriterijima - Crveni popis:
Globalno – LC, least concern
u Hrvatskoj - LC, least concern
REFERENCE
Arnold N.E. 1987. Resource partition among lacertid lizards in southern Europe
Arnold N.E., Arribas O., Carranza S. 2007. Systematics of the Palaearctic and Oriental lizard tribe Lacertini (Squamata: Lacertidae: Lacertinae), with descriptions of eight new genera. Zootaxa 1430: 1-86.
Gasc J-P., A. Cabela, J. Crnobrnja-Isailović, D. Dolmen, K. Grossenbacher, P. Haffner, J. Lescure, H. Martens, J.P. Martinez Rica, H. Maurin, M.E. Oliveira, T.S. Sofianidou, M. Veith & A. Zuiderwijk (Eds.). 1997. Atlas of Amphibians and Reptiles in Europe. Societas Europaea Herpetologica, Museum d’Histoire Naturelle (IEGB/SPN), Paris.
Heulin B., Guillaume C., Vogrin N., Surget-Groba Y., Tadić Z. 2000. Further evidence of the existence of oviparous populations of Lacerta (Zootoca) vivipara in the NW of the Balkan Peninsula. C. R. Acad. Sci. Paris, Sciences de la vie / Life Sciences, 323: 461-468.
Laloi, D., Richard, M., Lecomte, J., Massot, M., Clobert, J. 2004. Multiple paternity in clutches of common lizard Lacerta vivipara: Data from microsatellite markers. Molecular Ecology 13: 719-723.
Mayer, W., and Bischoff, W. 1996. Beiträge zur taxonomischen Revision der Gattung Lacerta (Reptilia: Lacertidae). Teil 1: Zootoca, Omanosaura, Timon und Teira als eigenständige Gattungen. Salamandra 32 (3): 163-170.
Mayer, W. , W. Böhme, F. Tiedemann & W. Bischoff. 2000. On viviparous populations of Zootoca vivipara (Jacquin, 1787) in south-eastern Central Europe and there phylogenetic relationship to neighbouring viviparous and South-west European oviparous populations (Squamata: Sauria: Lacertidae). Herpetozoa 13 (1/2): 59-69
Saveliev S.S., Bulakhova N.A., Kuranova V.N. 2006. Reproductive activity of Lacerta agilis and Zootoca vivipara (Reptilia: Sauria: Lacertidae) in western Siberia. Proceedings of the 13th Congress of the Societas Europaea Herpetologica. pp. 133-137
Speybroeck J. 2007. EuroHerp on-line database. Zootoca vivipara. http://nemys.ugent.be/species.asp?spec=44664&group=16&act=0&t=1
Voituron, Y., Storey, J.M., Grenot, C., Storey, K.B. 2002. Freezing survival, body ice content and blood composition of the freeze-tolerant European common lizard, Lacerta vivipara. Journal of Comparative Physiology B: Biochemical, Systemic, and Environmental Physiology 172: 71-76.
