Čime se bavimo

Ukratko - bavimo se vodozemcima i gmazovima koji žive u Hrvatskoj.

Ove dvije skupine kralježnjaka tradicionalno se proučavaju zajedno, iako je svaka zasebna skupina sa posebnim karakteristikama.
Znanost koja se bavi proučavanjem vodozemaca i gmazova naziva se Herpetologija (grč. herpes = gmizavac). Ljudi su dugo godina trpali vodozemce i gmazove u istu skupinu, vjerojatno zato što se u oba slučaja radi o skrovitim stvorenjima koja ili nemaju noge, ili su one kratke, pa zbog toga ostavljaju gmizav dojam.

Većina ljudi ne pravi razliku među vodozemcima i gmazovima, pa ih je tako i veliki sistematičar Carl von Linné u 18. stoljeću svrstao zajedno u vodozemce, te ih opisao kao «gadna i prezriva» bica. Unatoč stavu većine ljudi, vodozemci i gmazovi veoma su bitan dio prirodnog svijeta i hranidbenih mreža. Zajednička karakteristika dviju skupina je ektotermnost ("hladnokrvnost"), što ne znaci da su ove životinje hladne, već da toplinu primaju iz okoliša.

Unatoč tome, one nisu nesposobne kontrolirati temperaturu svojeg tijela, vec to čine posebnim ponašanjem kao što je sunčanje ili upijanje topline iz zagrijanih predmeta u okolini poput kamenja, a u novije vrijeme raznih odbačenih komada metala (stoga se nemojte začuditi ako nađete zmiju ispod starog lima, ona tu nikoga podlo ne vreba, već se jednostavno grije).

To ih ujedno čini vrlo štedljivima u odnosu na potrošnju energije, pa im je tako potrebno mnogo manje hrane nego «toplokrvnoj» životinji iste veličine (to su «popularne» ptice i sisavci). Ipak, vodozemci i gmazovi prilično su različite životinje i po tjelesnoj građi (npr. vodozemci imaju tanku i vlažnu kožu, dok je kod gmazova suha i prekrivena ljuskama), i po načinu života (vodozemci su zbog razmnožavanja i disanja kožom vezani za vodu, dok su gmazovi potpuno kopnene životinje). Budući da je javnost uglavnom vrlo slabo upoznata sa prirodom ovih životinja, uz njih se općenito veže negativan stav, strah, praznovjerje, a često se neopravdano smatraju ružnima, beznačajnima i nezanimljivima.